субота, 6. август 2011.

Terorizam kao međunarodni zločin

Terorizam je sistematična upotreba nasilja u stvaranju opsteg stanja straha u populaciji kako bi se ostvario određeni politički cilj. Terorizam je bio praktikovan od strane politickih organizacija, kako desničara tako i levicara, od strane nacionalistickih  i religioznih grupa, revolucionara, cak i državnih institucija poput vojske, obavestajnih sluzbi i policije.
Definicije terorizma su uglavnom složene i sporne.  Termin terorizam  je skovan 1790. od strane revolucionara i odnosio se na nerede tokom Francuske revolucije, a  od 20.tog veka  termin se najćešće odnosi  na nasilje, direktno ili indirektno ,usmereno ka državnom uređenju i u cilju rušenja postojećeg režima.
Terorizam nije u potpunosti definisan po svim instancama i uredbe koje postoje dele neke zajedničke elemente. Terorizam obuhvata upotrebu nasilja u cilju stvaranja straha, ne samo medju direktnim zrtvama vec i među širom populacijom. Terorististički rat se razlikuje od gerilskog u stepenu do kog se oslanjaju na strah. Iako konvencionalne vojne snage učestvuju u psiholoskom ratu protiv neprijatelja, oružje je njihovo osnovno sredstvo za pobedu . Poput njih, gerilske snage, koje se uglavnom sluze terorističkim delanjem i dugim vidovima propagande, ciljaju ka vojnoj pobedi  i ponekad  u tome  uspevaju (npr. Vijet Kong u Vijetnamu  i Crveni Kmeri u Kambodži).
Prema tome, terorizam je sistematična upotreba nasilja u ostvarivanju  straha a samim tim i postizanja političkih ciljeva, onda kada je neposredna vojna pobeda nemoguća. Ovo je navelo sociologe da o gerilskom ratu govore kao o "oružju slabih", a o terorizmu kao o "oružju najslabijih".
Kako bi privukli i zadrzali publicitet neophodan za sirenje straha, teroristi moraju započeti rastuće dramatične, nasilne i visoko-profilne napade. Ovo uključuje otmice, držanje talaca, kidnapovanja, automobile-bombe, i sve cesće bombaše samoubice. Iako naizgled nasumične, zrtve i  lokacije terorističkih napada su uglavnom pažljivo odabrane zbog njihove udarne vrednosti. Škole, tržni centri, autobuske i železnicke stanice, restorani i noćni klubovi, postaju mete jer privlače velike mase  ljudi i zato što su to uobišajena mesta za okupljanje civilne populacije. Uopsteno  govoreći, cilj terorizma je da uništi svaki osećaj sigurnosti na mestima uobičajenim za javnost. Glavne mete su često zgrade i lokacije  od ekonomskog i političkog značaja, kao  što su ambasade ili vojne ustanove.  Jedina nada terorista je da ce smisao terora, i njime  izazvanim cinovima, navesti populaciju da pritisnu poltičke vođe ka odredjenom političkom epilogu.
Neke definicije tretiraju  sva teroristička dela kao jednostavne kriminalne radnje. Na primer, u Sjedinjenim Državama,  Federalni Istrazni Biro (FBI) opisuje terorizam  kao " nezakonitu upotrebu sile i nasilja protiv lica ili imovine  kako bi se zastrašila ili primorala vlada, civilna populacija ili bilo koji nijhov deo u unapređivanju političkih ili društvenih ciljeva". 
Terorizam je jedna složena pojava koja se može pojavljivati u raznim oblicima, tako da je tesko odrediti tacan pojam. Visedimenzionalnost pojma terorizma se odlikuje u tome da zavisno od okolnosti u kojima se akt  vrši može da dovede do raznih zaključaka.
Da bi se odredio tacan pojam bitno je naći zajedničku tačku svim zločinima sa elementima terorizma a to je izvršilac i njegovi motivi. Izvršilac u svim zločinima sa elementima terorizma ne mari za to ko je žrtva. On napada ne obazirući se na to ko je žrtva bilo da je ona mlada, stara, bogata, itd. Ono sto je bitno  izvršiocu jeste da ubijene, ranjene i  zastrašene žrtve budu potčinjene strahu, kako bi ostvario svoje ideološke, verske ili političke ciljeve. Njemu žrtve predstavljaju samo jedan instrument ostvarivanja svog cilja.
Smatrati da teroristički akt jeste međunarodni zločin potrebna je povezanost toga akta sa nekim međunarodnim ili unutrašnjim sukobom ( tj. vojni sukob izmedju dve države ili dve naoružane grupe u jednoj državi). Takođe teroristički akt mora pridobiti obeležja zločina protiv čovecnosti i odliku transnacionalne dimenzije (ne ograničava se na teritoriju jedne države već dolazi do ugrožavanja bezbednosti drugih drzava). Na ove odlike ukazuju i međunarodni ugovori  u kojima se nastoji da se iskljuci tkz. "domaći" terorizam.
Treći znak raspoznavanja terorizma jeste da ono predstavlja kivicno delo bez obzira da li ga vrse pojedinci (članovi teroristickih grupa) ili službena lica. U drugom slučaju moze doći i do odgovornosti države jer država čiji agent ili drugo službeno lice čini teroristički akt moze snositi odgovornost zbog kršenja međuarodnog običajnog pravila ili nekog primenjivog ugovornog pravila  koje utvrđuje da je organizovanje, podstrekivanje, pomaganje, finansiranje ili učestvovanje u terorističkim akcijama na teritorijama drugih država protivpravno. U prvom slučaju država može biti međunarodno odgovorna ako podržava terorizam na svojoj teritoriji koji bi kasnije bio usmeren protiv druge države.
Međunarodno pravo štiti zrtve terorizma zavisno od toga u koju vrstu  zločina spada teroristički akt (ratni zločin, zločin protiv čovečnosti, zločin međunarodnog terorizma):                                                                          
1. Svi akti usmereni ka civilima i civilnim objektima                                                                                  
2. Kada je teroristički akti usmeren ka civilima                                                                                         
3. Teroristički akt se moze označiti kao međunarodni bez obzira na koga je upućen

Tarorizam kao ratni zločin najbolje opisuju kako konvencije tako i drugi međunarodni ugovori. Clan 33 Četvrte Ženevske konvencije (1949) zabranjuje vršenje terorističkih akata protiv civila koji imaju status "zaštićenih lica" bez obzira prema kome i na čijoj teritoriji. Takodje su zabranjeni bilo kakvi teroristički akti protiv lica koja su prestala da učestvuju u sukobu (član 4 drugog dopunskog protokola, 1977).
Odredbe koje takodje opisuju terorizam kao ratni zločin nalaze se u Prvom i Drugom dopunskom protokolu  gde se kaze da su "zbranjeni akti ili pretnje nasiljem kojima je glavni cilj sirenje terora medju civilnim stanovništvom" ( cl. 51,53).  Ove odredbe uzete su kao opsta nacela koje su kasnije kroz odredbe drugih konvencija i medjunarodnih ugovora precizirana. Takav primer nalazi se u članu 22. Haškog pravila o vazdusnom ratu koji kaze da su "zabranjena bombardovanja u cilju terorisanja civilnog stanovnistva, razaranja i nanošenja štete privatnoj imovini nevojnog karaktera, ili povreda neboraca".
Iz ovih definicija moze se doći do pogrešnog zaključka jer se sve odredbe odnose na akte protiv civila a ne protiv boraca što je pogrešno.  Objekat kod terorizma kao ratni zločin nije bitan već je bitna namera i cilj do kojeg izvršilac želi doći. Izvršilac mora da ima tkz. specijalni kriminalni umisljaj, tj. Nastojanje da dovede do širenja terora među civilima.

Uslovi koji  su potrebni da se ispune kako bi se teroristicki akt okarakterisao kao zločin protiv čovecnosti su :
1.Teroristički akt mora rasprostranjeno i/ili sistematično da bude uperen protiv civila                 
2. Izvršioci terorističkog akta znaju da su njihova kriminalna dela deo opšteg ili sistematskog obrasca ponašanja.
Vrlo bitan element da bi teroristički akti spadali u kategoriju zločina protiv čovečnosti jeste da oni nastupaju kroz ubistva, istrebljenja, mučenja, silovanja, progone...itd.
Statuti međunarodnih sudova nadležni su samo za terorističke akte koji su usmereni protiv civila, dok je međunarodno običajno pravo obuhvatnije i poznaje i terorističke akte protiv vojnih lica.

Ne mogu se svi teroristički akti smatrati za međunarodne zločine. Oni teroristički akti koji se odnose na teritoriju jedne drzave kažnjavaju se kao krivična dela po krivičnom zakonu date države. Teroristički akt ne postaje međunarodni zločin ni kada dve ili više država potpišu ugovor gde se obavezuju na saradnju, gonjenje, traganje i kažnjevanje izvršilaca terorističkih akata.
 Teroristicki akt postaje međunarodni zločin onog trenutka kada posledice, izvršioci koji u njemu učestvuju i upotrebljena sredstva sadržana u terorističkom aktu prevazilaze granice jedne drzave. Takođe se smatra za međunarodni zločin onaj teroristički akt koji je podložan tolerisanju, pomoći, finansiranju od strane neke države.
Dakle, terorizam postaje međunarodni zločin kada prestavlja pretnju miru i ulazi u oblast od interesa za međunarodnu  zajednicu.         
Elementi terorizma kao zaseban zločin:
1. Teroristički akti moraju da budu  uvrsteni u većem delu nacionalnih pravnih sistema kao krivična dela
2. Za cilj moraju da imaju širenje terorora uz pomoć nasilja uperenog protiv javnosti, određenog lica ili grupa                         
3. Moraju biti politički, ideološki ili verski motivisani, specijalni umišljaj

Zasebne akte terorizma takodje treba smatrati kao međunarodne zločine jer napadaju osnovna načela koja su utvrđena međunarodnim pravilima. Njihova pravna vrednost je velika tako da ne moze da bude ignorisana i to se oslikava na načinu na kojem se sprečavaju i gone. Cilj ugovora jeste da obezbedi efikasno sprečavanje i kažnjavanje terorizma. Svaka država je dužna da sarađuje tj. da hapsi, goni i izručuje lica okrivljena za vršenje terorističkih akata jer dužnost  gonjenja nije poverena ni jednom  međunarodnom  telu.

Međunarodna materijalna pravila pružaju dovoljan jasan  prikaz   najvažnijih i nagnusnijuh  terorističkih akata i obuhvataju najveći deo pojavnih oblika terorizma dok je opšte prihvatana definicija  jos u razvoju.  Doktrina koja posebno stvara konfuziju odnosi se na tkz. "borce za slobodu" koji zbog svojih političkih ciljeva nisu podležni terorističkom obeležju.
Međunarodno pravo  takođe ima nedostatke na nivou sprovođenja odbrane protiv terorizma zbog  teško odredive i nerazvijene definicije terorizma jer ne nameću  jasnu obavezu državama da na svojim teritorijama hapse, gone i sprečavaju  osumnjicena lica.
Dok medjunarodni i nacionalni sudovi  ne koriste potencijale  koje sadrže mđunarodna pravila, dotle države zbog boljeg odgovora na teroristički akt  radije koriste silu nego odgovarajući  pravni instrument. 

петак, 1. јул 2011.

Ugovor o zakupu

Ugovor o zakupu datira još od vremena zakona 12 tablica. U rimskom pravu ulazio je u korpus tri ugovora, koja su u svom nazivu imali odrednicu locatio conductio (ugovor o radu-operarum, ugovor o delu-operas), zakup-locatio conductio rei.
Ugovor o zakupu je ugovor kojim se zakupodavac obavezuje da preda određenu stvar na upotebu zakupcu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu naknadu i da mu po isteku određenog vremena istu stvar vrati. Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno. Opšti pojam ugovora o zakupu iskazuje njegovu osobenost da on nije osnov za sticanje prava raspolaganja odnosno prava svojine, već samo ovlašćenja upotrebe i uživanja.
Ugovor o zakupu je imenovani ugovor, jer je zakonom posebno predviđen i regulisan. To znači, da ako stranke nisu u svemu regulisale svoj zakupni odnos primenjivaće se odgovarajuće zakonske odredbe koje imaju dopunsko dispozitivan karakter. Ugovor o zakupu u principu nastaje prostom saglasnošću volja, što zanči da je konsensualan, ali ima slučajeva kada se za njegov nastanak zahteva i ispunjenje određene forme. Tako npr. ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se u pismenoj formi čiji nedostatak povlači ništavost ugovora. Pismena forma, kao uslov nestanka ugovora, zahteva se i za ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Dalja pravna osobina ugovora o zakupu vidi se u tome što je to dvostrano obavezan i teretni ugovor. Zakup je zatim u principu komunitativan, a ne aleatoran ugovor, jer u trenutku njegovog zaključenja poznata visina i uzajamni odnos međusobnih prestacija. Ugovor o zakupu spada u grupu ugovora sa trajnim, a ne trenutnim izvršenjem obaveza.
Ugovor o zakupu može biti zaključen i kao ugovor sa sporazumno određenom sadržinom i kao ugovor po pristupu. Ugovor o zakupu je samostalan jer proizvodi pravna dejstva nezavisno od postojanja drugog ugovora. Zakup je ugovor koji u principu pripada grupi ugovora kod kojih lična svojstva ugovornika ne predstavljaju odlučujući element njihove saglasnosti, mada može biti zaključen i kao ugovor intuitu personae, u kome slučaju se primenjuju pravila te vrste ugovora. Takođe, ugovor o zakupu ima odlike kauzalnog ugovora, jer se tačno zna znog čega se ugovornici obavezuju.

Predmet zakupa
Predmet zakupa je određena stvar koju zakupodavac predaje na upotrebu i uživanje zakupcu. Predmet ugovora o zakupu mogu biti samo nepotrošne stvari, dakle one stvari koje se svojom prvom upotrbom ne utroše kao i određena imovinska prava koja su po svojoj prirodi podobne za korišćenje odnosno koje daju određene prihode. Kada zakup za predmet ima podobno i dozvoljeno imovinsko pravo (npr. licenca), onda zakupac, ako nije drugačije ugovoreno, stiče pravo upotrebe i uživanja momentom zaključenja ugovora o zakupu, za razliku od slučaja kada zakup ima za predmet telesnu stvar, tada zakupac koristi zakupljenu stvar od momenta njene predaje tj. momenta kada je stekao državinu.

Zakupnina
Zakupnina je naknada koju zakupac daje zakupodavcu za ustupljenu upotrebu i uživanje predmeta ugovora i predstavlja uvek određenu imovinsku vrednost, a najčešće se sastoji u novcu. Zakupnina se pored novčanog iznosa može sastojati i u predaji drugih stvari, npr. u predaji izvesne količine plodova koje je zakupljena stvar dala. Visinu zakupnine, kao i način plaćanja, određuju same stranke ali ona mođe biti određena i zakonom.
Upotreba i uživanje tuđe stvari vrši se za određeno vreme, koje kada protekne, zakupac vraće zakupodavcu predmet zakupa. ZOO ne predviđa ograničenje trajanja zakupa, ali zato posebni propisi to čine.

Obaveze zakupodavca
Tri su osnovne obaveze na strani zakupodavca koje neminovno proizilaze iz pojma i prirode ovog ugovora: obaveza predaje stvari, obaveza održavanja stvari i obaveza zaštite u slučaju fizičkih i pravnih nedostataka.
Da bi zakupac bio u mogućnosti da vrši soje pravo upotrebe i uživanja, potrebno je da mu zakupodavac preda stvar koja je predmet zakupa. Zakupodavac je dužan da zakupcu preda stvar u ispravnom stanju zajedno sa njenim pripacima, a stvar je u ispravnom stanju ako je u stanju određenom ugovorom.
Vreme predaje zakupljene stvari određuju same stranke ugovorom. One to mogu učiniti prećutno ili izričito.
Mesto u kome se izvršava predaja određuje se samim ugovorom. Ukoliko stranke u tom smislu nisu ništa predvidele, mesto predaje stvari određuje se s obzirom na prirodu, cilj i druge relevatne okolnosti konkretnog ugovora o zakupu. Ako se ni kao takvo ne može odrediti mesto predaje stvari, onda se predaja vrši na mestu gde je dužnik imao prebivalište u vreme nastanka obaveze, odnosno ako je reč o nepokretnoj stvari, predaja se vrši na mestu gde se ta stvar nalazi.
Predaja stvari pretpostavlja preduzimanje određenih radnji kako bi se zakupodavcu omogućila državina stvari. Te radnje mogu prouzrokovati izvesne troškove pa se postavlja pitanje ko snosi troškove predaje stvari. Pravilo je da se prvenstveno vodi računa o interesima ugovornika koji mogu pitanje troškova regulisati na način koji najviše odgovara njihovim interesima. Međutim, ukoliko stranke nisu u tom pogledu ništa predvidele, pravilo je da troškove snosi zakupodavac.
Zakupodavac je dužan održavati stvar u ispravnom stanju za vreme trajanja zakupa i radi toga vršiti opravke na njoj. Održavanje stvari podrazumeva vršenje potrebnih opravki, kao i snošenje odgovarajućih troškova. Troškove redovne upotrebe i tekućeg održavanja (manji troškovi) snosi zakupac.
Zakupodavac ima i obavezu zaštite zakupca u slucaju pravnih i fizickih nedostataka stvari. On garantuje zakupcu da zakupljena stvar ima sva potrebna svojstva u smislu njene mirne i korisne državine. Prema tome, obaveza zaštite se grana u dva pravca: zastita u slucaju pravnog uznemiravanja i zaštita u slučaju materijalnih i fizičkih nedostataka stvari. Tako, kada je reč o evikciji, tj. kad neko pretenduje da na zakupljenoj stvari ili nekom njenom delu vrši neko pravo i obrati se svojim zahtevom zakupcu, kao i ako samostalno oduzme stvar od zakupca, ovaj je dužan učiniti to u slučaju da je zakupodavac znao za pravne nedostatke. Ali, ako se utvrdi da trećem licu pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu prestaje po samom zakonu, a zakupodavac je duzan naknaditi zakupcu štetu koju ovaj trpi usred evikcije. Međutim kad pravom trećeg samo ograničava zakupčevo pravo, zakupac ima pravo izbora, on moze raskinuti ugovor ili zahtevati sniženje zakupnine. Raskid ugovora se vrsi jednostranom izjavom, a eventualna sudska odluka ima samo deklarativno dejstvo. Što se tiče odgovornosti za materijalne nedostatke stvari prema ZOO zakupodavac odgovara zakupcu za sve skrivene materijalne nedostatke koji ometaju redovnu ili ugovorenu upotrebu, bez obzira da li je on znao za njih ili ne. Potrebno je dakle, da se radi o određenim nedostacima, da su ti nedostaci skriveni i da su postojali u momentu predaje stvari.

Obaveze zakupca
Osnovne obaveze koje proizilaze iz pojma i prirode ovog ugovora su obaveza plaćanja zakupnine, obaveza čuvanja i upotrebe stvari prema ugovoru i obaveza vraćanja zakupljene stvari. Zakupodavac moze prihvatiti i neke druge obaveze koje su izraz saglasnosti volja ili koje su posebnim zakonom predviđene
Zakupac je obavezan da plaća zakupninu koja se javlja kao naknada za ustupljenu upotrebu i uživanje određene stvari. ZOO predviđa da je zakupac dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajno u mestu gde stvar predata zakupcu.
Ako nije drugačije ugovoreno ili u mestu predaje stvari uobičajno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više godina, a ako je data za kraće vreme, po isteku tog vremena. Ipak, kad su u pitanju poslovne prostorije, ukoliko vreme plaćanja nije određeno ugovorom, zakupac je dužan zakupninu plaćati mesečno unapred i to najkasnije do petog dana u mesecu.
Obaveza plaćanja zakupnine predstavlja osnovnu obavezu zakupca, tako da njeno neispunjenje moze dovesti do otkaza ugovora o zakupu od strane zakupodavca.
Kada zakupac upotrebljava zakupljenu stvar, onda je na njemu obaveza da je upotrebljava sa paznjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina i to onako kako je određeno ugovorom ili namenom stvari. On  odgovara za štetu koja nastane upotrebom zakupljene stvari protivno ugovoru ili njenoj nameni bez obzira na to da li je stvar upotrebljavao on ili neko lice koje radi po njegovom nalogu, podzakupac ili koje drugo lice kome je on omogućio da upotrebljava stvar.
Ako se zakupac poslovne prostorije, bez opravdanog razloga ne useli u poslovnu prostoriju u roku od tridest dana od dana kada je po ugovoru stekao pravo na useljenje onda prema zakonskom uređenju ovaj ugovor prestaje da važi.
Prilikom vraćanja zakupljene stvari postavlja se osnovno pitanje: U kome stanju treba da se vrati zakupljena stvar? Zakupac je dužan da vrati stvar u onom stanju u kome ju je primio ukoliko nije nazadovala običnom upotrebom ili vremenom ili slučajem.
Obavza vraćanja zakupljene stvari rađa i pitanje kome pripadaju eventualna poboljšanja i dodaci stvari koje je zakupac učinio u toku trajanja zakupa.
S obzirom na pravilo da je zakupac u principu dužan da stvar vrati u stanju u kome je i primio, on je ovlašćen da odvoji i zadrži sve dodatke, ukoliko se oni mogu odvojiti bez oštećenja stvari. Ali, zakupodavac može zahtevati i predaju stvari sa učinjenim dodacima ako naknadi njihovu vrednost koju imaju u momentu povraćaja. Ta naknada ne može biti veća od iznosa troškova koje je zakupac ima činjeći dodatke zakupljenoj stvari. Vrednost poboljšanja stvari može se kompenzirati sa eventualnim oštećenjima do kojih je došlo usred nepažnje zakupca, ali ne i usled grubog nehata.
Ukoliko zakupac vrati stvar u gorem stanju od onog u kome je primio, a da to nije rezultat oštećenja koje potiče od njene dotrajanosti ili redovne upotrebe, on će dugovati naknadu štete koju usled toga trpi zakupodavac. Rizik slučajne propasti stvari snosi zakupodavackao vlasnik; zakupac će biti odgovoran samo u slučaju da je do propasti ili oštećenja stvari došlo usled njihove krivice.

Podzakup
Prema ZOO, ukoliko nije drugačije ugovoreno, zakupac može zakupljenu stvar dati u zakup drugome ili mu je po kom drugom osnovu predati na uptrebu, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu. Ovde su od zančaja dve grupe pravila. Jedna koja se odnose na uslove zaključenja podzakupa i druga kojima se regulišu odnosi između zakupca odnosno podzakupca.
Što se tiče prve grupe pravila treba reći da zakupac ima pravo da zakupljenu stvar da u podzakup, ali pod određenim uslovima. Pre svega, podzakup može biti zabranjen zakonom ili samim ugovorom o zakupu, a može biti i štetan za zakupodavca. Kada zakon izričito ne zabrani ugovaranje podzakupa, onda je njegovo zasnivanje prepušteno volji stranke.
Ugovorno ograničenje zasnivanja podzakupa je moguće i odredbom prema kojoj će zakupac moći da ugovori podzakup samo u slučaju kada mu zakupodavac za to da dozvolu. Kada je ugovorena takva kluzula, onda zakupodavac može uskratiti tu dozvolu samo ako u konkretnom slučaju za to postoje opravdani razlozi. Ti razlozi mogu biti vezani kako za prirodu samo stvari, tako i za svojstva ličnosti zakupca odnosno podzakupca.
Ugovor o podzakupu treba razlikovati od ustupanja zakupa nekom trećem licu. U principu svaki ugovornik dvostrano obaveznog ugovora može, uz saglasnost drugog ugovornika, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje postaje nosilac prava i obaveza iz tog ugovora. Ustupiti se dakle, može i ugovor o zakupu, ali dok se kod ustupanja prijemnik javlja kao ugovornik mesto ustupioca sa svim pravima i obavezama koje je i ovaj imao, dotle je podzakup novi ugovor o zakupu zaključen između zakupca i podzakupca.

Otuđenje zakupljene stvari
U slučaju otuđenja stvari koja je pre toga predata nekom drugom u zakup pribavilac stvari stupa na mesto zakupodavca te posle toga prava i obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca.
Pribavilac ne može da zahteva od zakupca da mu stvar preda pre protoka vremena za koje je zakup ugovoren, a ako trajanje zakupa nije oređeno ni ugovorom ni zakonom onda pre isteka otkaznog roka.

Prestanak zakupa
Prestanak zakupa protekom određenog vremena treba razlikovati od drugih načina prestanka zakupa, kao što su otkaz, propast stvari usled više sile i smrt zakupca ili zakupodavca. Dok se kod proteka određenog vremena ugovorni odnos gasi ipso iure, dotle se kod ostalih načina prestanka zakupa zahtevaju i odgovarajući uslovi.
1.Otkaz
Zakup čije trajanje nije određeno niti se može odrediti iz okolnosti ili mesnih obočaja prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući određeni otkazni rok. Po svojoj pravnoj prirodi, otkaz predstavlja pravnu moć zakupca ili zakupodavca kojom se, putem jednostrane izjave volje čini kraj ugovoru o zakupu.
ZOO sadrži pravilo da se otkazni rok određuje ugovorom, zakonom ili mesnim običajem. Ukoliko nije određem ni jedan od ovih načina, onda on iznosi 8 dana stim da se ne može dati u nevreme. Ako su zakupljene stvari opasne po zdravlje zakupac može otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka čak i kad je znao za tu opasnost, stim što se ovog prava ne može odreći.
2.Propast stvari usred više sile
Ako zakupljena stvar bude uništena usled više sile ugovor o zakupu prestaje pa ni jedna strana drugoj za to nije odgovorna. Ako zakupljena stvar bude delimično uništena ili oštećena zakupac ima pravo izbora. On može raskinuti ugovor ili ostati i dalje u zakupu i zahtevati odgovarajuće sniženje zakupnine. Ako stvar propadne krivicom jedne strane ona je dužna da drugoj nadoknadi štetu.
3.Smrt zakupca ili zakupodavca
Smrt jedne strane u ugovoru ne dovodi do prekida ugovora. Zakup se nastavlja sa njegovim naslednicima ako nije drugačije ugovoreno ili iz prirode ugovora ne prizilazi ništa drugo. Ovde je došao do izražaja princim da ugovori nadživljuju ugovornike ali stranke mogu same ugovoriti da smrću prestaje ugovor. On će prestati smrću i kad nije izričito ugovoreno, kad je ugovor zaključen intuitu personae.

уторак, 28. јун 2011.

Izvori međunarodnog radnog prava

Izvori međunarodnog radnog prava jesu međunarodni ugovori, akti međunarodne organizacije usvojeni na međunarodnoj konferenciji. Osim konvencije i preporuke, koje su glavni izvori, MOR donosi i druge akte (npr. rezolucije i zaključke).
U izvore međunarodnog radnog prava osima akata MOR-a spadaju naečla i pravila o radu određenih akata UN-a.
U izvore takođe spadaju pravo slučaja kao i dvostrani i višestrani ugovori.

MEĐUNARODNA NAČELA O RADU
Međunarodna načela o radu određana su aktima UN-a i MOR-a
Povelja UN- a 1945 govori o ciljevima - predviđa međunarodnu ekonomsku i socijalnu saradnju te nalaže unapređenje i podizanje životnog standarda, poštovanje prava čoveka i temeljnih sloboda za sve bez razlike s obzirom na rasu, pol, jezik ili veroispovest
Opšta deklaracija o pravima čoveka UN-a 1948 – govori o zabrani ropstva, o pravu na rad i slobodi izbora zaposlenja, pravu na jednaku platu, osnivanje i udruživanje u sindikat, pravo na plaćen odmor... odredbe su deklarativne i programske naravi i nisu neposredno primenjive. Deklaracija daje smernice vladama država članica.
Un je doneo 2 međunarodna pakta o ljudskim pravima: MPGPP i MPESKP – MPGPP –  zabranjuje se prisilan i obvezan rad, te se garantuje svakoj osobi pravo na osnivanje sindikata i da bude primljen u javnu službu bez diskriminacije. To je opštii izvor građanskih sloboda i prava u odnosu na posebne izvore. MPESKP sadrži odredbe radnog prava o zabrani diskriminacije, pravu na rad, napredovanja u radu, odmora…
Un je doneo brojne konvencije, protokole ljudskih prava, a obuhvataju se pitanja s područja rada i zapošljavanja – Filadelfijska deklaracija: rad nije roba, sloboda izražavanja i udruživanja, ...ona obvezuje sve države članice. Programske je naravi i posredni pravni izvor.

MEĐUDRŽAVNI UGOVORI
Međunarodni akti koje donose međunarodne organizacije smatraju se ugovorima.
Od njih se razlikuju klasični međunarodni ugovori koji se sklapaju između različitih međunarodnih pravnih subjekata,npr. između međunarodnih organizacija država, s jedne strane, i jedne ili više država ili jedne ili više multinacionalnih kompanija, s druge strane
- ugovori u oblasti rada, koji mogu biti dvostrani i višestrani. Danas takvi ugovori gube na značenju i prestaju vrediti. Zamijenjeni su višestranim temeljnim ugovorima država članica i aktima tijela EU. Dvostrani ugovori su još uvijek značajni u materiji rada između pojedinih država članica EU i nečlanica. Oni su izvori radnog prava.
DVOSTRANI:
ugovor o saradnji – dvostrani sporazum o tehničkoj i tehnološkoj kao i o znanstvenoj, prosvetnoj, kulturnoj i drugoj saradnji.  Redovno se sklapaju među državama
ugovori o zapošljavanju stranih radnika  - dve države uređuju zapošljavanje radnika u jednoj i drugoj zemlji ili samo u jednoj državi. Sklapa se na određeno vrieme (obično od 1 - 5 godina) s tim da ako nije otkazan pre isteka roka , redovno se produžava za ono razdbolje za koje je sklopljen pre.  Ministarstva nadležna za rad obavljaju poslove posredovanja, uz dostavu ponude za rad (uglavnom kolektivne) U obzir se uzima: zdravstveno stanje, stručne sposobnosti, pitanje krivičnog gonjenja...
Sporazum o zapošljavanju određuje koje ponude moraju sadržati, i to u pravilu: broj radnika koji se želi zaposliti, mesto zaposlenja, naziv i adresu poslodavca, trajanje zaposlenja, potrebnu stručnu spremu, stručni ispit, radno vreme, uslove rada i smještaja, platu i dodatke na platu…
Troškove zdravstvenog pregleda, troškove za dobijanje dozvole boravka i radne dozvole, troškove putovanja od mesta prebivališta u jednoj do mesta rada u drugoj državi potpisnici kao i troškove izbora radnika – snosi poslodavac
Stranci, radnici u državi zaposleja imaju jednaka prava kao i domaći radnici
VIŠESTRANI – potpisuju najmanje tri države a predmet im je isključivo materija iz oblasti rada ili iz sadražaja o radu.

KONVENCIJE I PREPORUKE MOR-a
To su akti kojima se uspostavljaju međunarodni radni standardi,tj. osnovna pravila, norme o položaju zaposlenih i drugim pitanjima iz oblasti rada, a mogu i obuhvatati neka pitanja koja ne spadaju u tradicionalno područje radnog prava. Opšti je trend stalnog širenja tih standarda na nova područja i na nove kategorije osoba (npr. na državne službenike).

NAČINI USKLAĐIVANJA MEĐUNARODNIH AKATA I NACIONALNIH ZAKONA
Pri izradi i usvajanju svake konvencije ili preporuke skupština MOR-a mora imati na umu da različiti klimatski uslove, razvoj industrije i druge posebne okolnosti.
U konvencije i preporuke koje imaju opštu primenu treba uneti prilagodljive odredbe, vodeći računa o nacionalnim potrebama i potrebama pojedinih regija.
Načini prilagođavanja međunarodnih akata odnose se na mogućnosti izbora države članica u pogledu preuzetih obveza i sadržaja načinu primene.
Kroz mogućnost izbora dopušta se državama članicama da pri ratifikaciji konvencije same izaberu formalnom izjavom (deklaracijom), delokrug obveza koje preuzimaju iz konvencije.
Izborna prilagodljivost dopuštena je kad se konvencija sastoji do više delova od kojih države mogu prihvatiti jedan, dva ili više, što omogućuje potpuno širenje njene primene.
Drugi način prilagođavanja postiže se formulacijom delokruga i sadržaja međunarodnog standarda, u ovom slučaju konvencije.
Odredbe nekih konvencija dopuštaju da države same, uz određene konsultacije, odluče koji će deo konvencije ratificirati (npr. Konvencija o inspekciji rada) ili dopuštaju državama da ne obuhvate neke kategorije osoba (npr. Konvencija o zaštiti plata)

DRUGI PRAVNI AKTI MOR-a
a) REZOLUCIJE, ZAKLJUČCI I TUMAČENJA
Skupština MOR-a donosi rezolucije i zaključke – neke ot tih rezolucija danas upotrebljavaju različita nadzorna tela MOR-a,smernice kao i preporuke koje se upućuju vladama država članica.
Rezolucije usvojene na Skupštini značajne su i za razvitak programa MOR-a u određenim područjima, Rezolucije i zaključke donose odbori tehničkih eksperata i njihova zasedanja koja se bave posebnim granama delatnosti/predmetima. Rezolucije i zaključci nemaju težinu konvencije i preporuke, ali rezolucija koju usvoji Skupština ima veću težinu nego zaključci drugih tela. Njima se uspostavljaju određeni međunarodni standardi, ali se smatra da rezolucije i deklaracije nemaju u pravno tehničkom smislu značenje međunarodnog ugovora.
Rezolucije, deklaracije i zaključci skupštine smatraju se pravnim izvorima, ali nije sasvim sigurno rečeno kakvo su to izvori – više upućuje na to da su posredni, a ne neposredni izvori, tj. da nemaju pravni učinak.
Prema ustavu MOR-a svako pitanje ili spor koji se odnosi na tumačenje  ustava ili konvencije upućuje se na odluku međunarodnom sudu pravde.
Ustavom MOR-a određeno je da Upravno veće može podneti Skupštini na usvajanje pravila kojima se uspostavlja sud za hitno rešavanje spora ili pitanja koja se odnose na tumačenje konvencije. Svaka presuda ili savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde obvezuje taj sud.
Svaka odluka suda dostavlja se članovima organizacije i sa svakim se opažanjem upoznaju članovi organizacije – sva opažanja koja su učinili podnose se skupštini
b) PRAVO SLUČAJA
Tokom godina, kvazisudska tela MOR-a uspostavljena su da nadziru primjenu međunarodnih radnih. Važnu ulogu ima Odbor stručnjaka i Odbor o slobodi udruživanja; uspostavili su pravo slučaja. Funkcija Odbora stručnjaka  je da razmatra i izrazi svoje poglede o značenju određene odredbe konvencije.
Zadatak je odbora da tumači i preciznije definiše značenje odredaba konvencije.
Značajan za razvoj prava slučaja je Odbor o slobodi udruživanja – uspostavio je pravo na štajk, kolektivno pregovaranje, građanske slobode.
c) AKTI POSEBNIH KONFERENCIJA USVOJENI U SURADNJI S MOR-om-
Posebne vladine konferencije sazvane su izvan insitucionalnih okvira – bavile su se pitanjima za koja je zainteresiran ograničen broj zemalja i zato nisu prikladne da donose konvencije opšte naravi. To su akti usvojeni na posebnim konferencijama pod pokroviteljstvom ili u saradnji s MOR-om.

PRIMENA I NADZOR NAD PRIMENOM KONVENCIJA I PREPORUKA MOR-a
Međunarodni standardi rada uređeni međunarodnim radnim pravom imaju određenu vrednost ako je uređen postupak primene kao i nadzora.

POSTUPAK, PRIMENA I NADZOR NAD PRIMENOM MEĐUNARODNOG PAKTA
Svi akti UN ne sadrže odredbe o primeni i nadzoru nad primenom pravnih pravila koja propisuju. Države su obvezne podnositi izveštaje o usvojenim merama i o napretku postignutom u svrhu osiguranja poštovanja prava priznatih u Paktu. Podnose se  Generalnom sekretaru UN koji dostavlja ESV na razmatranje.
Ekonomsko-socijalno veće (ESV) može sklopiti sporazume sa specijalizovanim ustanovama radi izrade, i u vezi s postignutim napretkom u pogledu poštovanja odredaba Međunarodnog pakta koji ulaze u njihov djelokrug.
ESV može vratiti Komisiji za prava čoveka radi opšteg proučavanja i preporuke ili radi informacije, ako je potrebno, o pitanju prava čovjeka koje dostavljaju države članice i specijalizovane ustanove.
Države članice međunarodnog pakta i zainteresirane specijalizovane ustanove mogu podnieti ESV-u primedbe o svakoj preporuci opšte naravi izniete u izveštaju Komisije o ljudskim pravima.
Države članice međunarodnog pakta podnose izveštaje u fazama prema programu uspostavljenom od ESV-a u roku jedne godine od dana stupanja na snagu pakta.
Do osnivanja nadzornog tela za primenu međunarodnog pakta, tj. odbora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima došlo se postupno i uz određene teškoće.

RATIFIKACIJE, PRIMENA I ODJAVA KONVENCIJA
Ratifikovana konvencija obvezuje samo države članice koje su je ratifikovale.
Ratifikacija je formalan čin kojim država članica preuzima međunarodnu obvezu da će preduzeti potrebne mere radi primene odredaba te konvencije. 
Ratifikacija konvencije ne može biti popraćena rezervom –razlog tome  je trojni sastav skupštine MOR-a koja je usvojila konvenciju.
Svaku ratifikaciju registruje Generalni direktor MUR-a, koji obaveštava države članice i generalnog sekretara UN o registraciji. Za stupanje na snagu traži se prihvatanje minimalnog broja ratifikacija (obično dve)
Obveze države vezane uz ratifikovanu konvenciju:
1. Država koje je ratificirala mora podzeti potrebne mere za primenu odredaba konvencije.
2. Primena pojedinih odredaba može biti privremeno odložena od vlade u slučaju rata, izvanrednih događaja, javni interes, viša sila….
3. U samim konvenvijama određuju načini njihove odjave
Konvencije od 1932. mogu se odjaviti tokom jedne godine nakon isteka deset godina od dana njenog prvog stupanja na snagu.

SUKOB IZMEĐU MEĐUNARODNIH I DOMAĆIH AKATA
Može doći do sukoba, ali ne u pravilu ako su programske naravi. Do sukoba dolazi među pravilima koja su neposredno primenjiva.
1 ) Sudovi obično pokušavaju pomiriti pravila međunarodnih konvencija s pravilima zakonodavstva. Do sukoba između tih dvovrsnih normi retko dolazi, jer međunarodna pravila sadrže minimalne standarde, a nacionalno pravo određuje jednake ili više standarde. Sukob nastaje ako međunarodni standardi predviđuju viši stepen zaštite od domaćih zakona. Rešenje zavisi da li nacionalni zakon donesen prie ili posle konvencije.
2) Kad je konvencija došla u sukob s pre donesenim zakonom tu ne nastaju veće poteškoće, budući da se menja ili ukida prethodna zakonska odredba koja je suprotna . Sukob sa kasnije donesenim domaćim zakonom je složeniji – razlikuju se dva slučaja:
u nekim zemljama ratifikovane i objavljene konvencije imaju prednost prema posle donesenom domaćem zakonu, bez obzira je li ta prednost propisana domaćim ustavom
međunarodni sporazum odnosno konvencija uvršteni su po Ustavu, zakonu ili podzakonskim propisom.                               

недеља, 26. јун 2011.

Prethodno pitanje

Od pokretanja parničnog postupka otvara se niz pitanja pravne prirode koja valja razjasniti da bi se u pravnoj stvari odlučilo.
Prejudicijelno pitanje je pitanje pravne prirode, koje u tekućem parničnom postupku treba prethodno rešiti, da bi se postupak nastavio i završio do odluke u glavnoj stvari.
Po svom sadržaju može biti samostalan glavni predmet rešavanja u nekom drugom sudskom ili upravnom postupku.
Prejudicijalno pitanje čini prethodnu stepenicu u odlučivanju (npr: pre odluke o plaćanju kupovne cene treba utvrditi da li postoji ugovor o prodaji; za odluku o statusu testamentalnog nasleđivanja treba ustanoviti da li postoji punovažan testament...) i odgovara na pitanje da li postoji neko pravo ili pravni odnos od čijeg postojanja zavisi neka odluka o glavnom pitanju.
Ono je prema tumačenju pravne norme, pravno i uslovno pitanje i može biti samostalan glavni predmet odlučivanja u parničnom ili nekom drugom postupku. Međutim, ovo pitanje nije i ne može biti samostalan predmet u tekućem parničnom postupku (mada to može postati), jer stranke nisu postavile takvo traženje, a sud ne sme da sudi izvan zahteva, ili nije nadležan da o tome presudi, jer ne spada u parnične stvari. Prethodno pitanje inicira sama stranka, a može se pojaviti i nezavisno od stranke.

POSTUPAK REŠAVANJA

Svaki organ postupa u pravnim stvarima koje spadaju u njegovu nadležnost. U našem sistemu je vladajući stav da su državni organi po pravilu dužni uvažavati pravosnažne odluke drugih organa donete u delokrugu njihove nadležnosti. To važi i za pravilo rešavanja prethodnog pitanja u parničnom postupku. Ako je pravosnažno odlučeno o prethodnom pitanju, to povlači dužnost parničnog suda da tu odluku uzme u osnovu svog odlučivanja o tužbenom zahtevu .Ako o prethodnom pitanju još nije odlučeno u drugom postupku, parnični sud tada ima pred sobom dva puta: da sam reši to pitanje ili da zatraži da se to pitanje reši u postupku pred nadležnim organom (Značaj i specifičnost procedure u bračnim, paternitetnim i maternitetnim stvarima smatraju da se ove pravne stvari ne mogu rešiti pred parničnim sudom po pravilima o prejudicijalnom pitanju).

1.Ako nadležni sud ili drugi nadležni organ nije doneo odluku o tome što se u parnici javilo kao prethodno pitanje, tada se parnični sud može opredeliti da sam reši prejudicijelno pitanje .U tom slučaju sud postupa po pravilima parničnog postupka tokom koga ispituje i utvrđuje činjenice važne za odlučivanje po tom pitanju. On ne donosi sudsku odluku već stav o jednom pitanju prejudicijalne prirode i unosi se u obrazloženje presude. Ako parnicni sud sam reši prethodno pitanje odluku o tome stavlja u obrazloženje bez značaja pravosnažne presuđene stvari. Stavovi parničnog suda o prethodnim pitanjima o kojima se ne donosi presuda ne mogu sami za sebe postati pravnosnažni. Oni se iznose u obrazloženju presude i predstavljaju razloge za donošenje određene odluke o tužbenom zahtevu, pa stoga i ne mogu postati pravnosnažni jer pravnosnažna postaje samo odluka koja je doneta na osnovu tako zauzetih stanovišta. Oni ne predstavljaju samostalnu pravnu celinu već samo daju obrazloženje i pravnu osnovu donetoj odluci, pa zato i ne postaju pravnosnažni
Odluka o prejudicijalnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje rešeno.

2.Parnicni sud može odluciti da prekine postupak i sačeka odluku iz tog drugog postupka. Kada je sud odlučio da sam ne rešava prethodno pitanje, tada se prekida parnični postupak ili ako je nadležni sud ili drugi organ doneo odluku o tome što se u parnici javilo kao prethodno pitanje sud ce u parnici akceptirati ovu odluku. Žalba ne zadržava izvršenje rešenja i sud je vezan istim.
Sud će odlučiti da sam ne rešava prejudicijelno pitanje, u slučajevima:
-ukoliko se drugi postupak u kojem treba da se rešava o prejudicijalnom pitanju pokreće po službenoj dužnosti, tada je dovoljno da se naloži stranci da inicira pokretanje tog postupka.
-ako se postupak pokreće po tužbi ili predlogu stranke, tada parnični sud može da uputi neku od stranaka da u određenom roku pokrene postupak.
Pasivno držanje stranke koja je upućena da zatraži ili da pokrene postupak, daje ovlašćenje drugoj stranci da predloži nastavak parničnog postupka, ako za to ima interes.
Parnični sud bi ako obe stranke ostanu pasivne, odlučio o postojanju prava ili pravnog odnosa prejudicijalne prirode, uvažavajući pravila o teretu dokazivanja.
Obrazloženje presude nije podobno za sticanje pravnosnažnosti, odnosno pravnosnažna postaje samo odluka o osnovanosti tužbenog zahteva sadržana u izreci presude, a ne i razlozi i stavovi suda o činjeničnom i pravnom osnovu spora, koji predstavljaju razloge za donošenje odluke i sadržani su u njenom obrazloženju. Pravnosnažnost se odnosi samo na deo presude, kojim se odlučuje o osnovanosti zahteva, a ne i na one delove kojima se daje obrazloženje za datu odluku. Ako se presudom utvrđuje sadržaj određenog pravnog odnosa pravna kvalifikacija odnosa predstavlja sastavni deo dispozitiva i za to, i u tom svojstvu, ona može steći pravnosnažnost, a ne predstavlja samo element obrazloženja. Samo u toj situaciji, pravnosnažnost bi se mogla odnositi i na pravnu kvalifikaciju koja je sadržaj predmeta spora. Kako sama presuda ne sadrži najčešće dovoljno elemenata za sadržinsku identifikaciju odluke da bi se utvrdilo o čemu je presuđeno, to se u sadržinskoj identifikaciji može koristiti i elementima sadržanim u obrazloženju dispozitiva radi pravilne individualizacije i donošenja pravilne odluke o tome da li u istom sporu među istim strankama teče postupak ili je možda već pravnosnažno presuđeno.
Utvrđenjem sadržaja prava i pravnih odnosa u pravnosnažnoj sudskoj odluci nastupa pretpostavka istinitosti, odnosno pravilo je da se pravnosnažna presuda smatra istinitom u pogledu činjeničnog osnova presude u meri u kojoj sastavni deo činjenične osnove presude predstavlja pravni odnos o kojem je već doneta pravnosnažna presuda u drugoj parnici u kojoj je o tom pravnom odnosu odlučivano kao o glavnom pitanju. Stoga ako se u nekoj parnici kao prejudicijelno pravno pitanje pojavi pitanje o kome je pravnosnažno odlučeno u drugom postupku, kao o glavnom pitanju, sud je vezan tom pravnosnažnom odlukom u pogledu rešenja prejudicijelnog pitanja.

3.Pod određenim pretpostavkama prejudicijalno pitanje se u tekućem parničnom postupku može rešavati, kao samostalan zahtev.
Odluka o prejudicijalnom pitanju se tada smešta u izreku presude, postaje pravosnažna, te ima snagu kao i svaka druga izreka presude.
Ovde spadaju:
Incidentalni deklaratorni zahtev, koji tužilac izjavljuje u parnici i prejudicijalna protivtužba tuženog, koju on podnosi protiv tužioca u postupku koji se već vodi po tužbi tužioca. (npr: incidentni deklaratorni zahtev koji tužilac izjavljuje u parnici).
Ukoliko se stavovi o prejudicijelnim pitanjima donesu u obliku samostalne presude onda takve odluke bez obzira što se radi o prejudicijelnim pitanjima mogu postati pravnosnažne pod svim uslovima koji su postavljeni za pravnosnažnost drugih odluka. Tako na primer u situaciji kada se kao prejudicijelno pitanje o zahtevu za isplatu određenog iznosa mora rešiti pitanje osnovanosti tužiočevog potraživanja, pa sud donese međupresudu kojom utvrđuje da navedeni osnov postoji, prejudicijelno pitanje postojanja osnova biće pravnosnažno rešeno, ako navedena odluka - međupresuda postane pravnosnažna pod uslovima koji važe za pravnosnažnost svake presude.

PRETHODNO PITANJE U VANPARNIČNOM POSTUPKU

Pitanje o kojem sud ima da reši pre odluke o pravnoj stvari, povodom koje se vodi postupak, kvalifikuje se kao prethodno ili prejudicialno pitanje, ako se u tom pitanju iskazuju sledeći elementi: da je ono pravno pitanje, uslovno za odlučivanje u tekućoj pravnoj stvari i da čini samostalnu pravnu celinu, koja može biti predmet (glavni) rešavanja u nekom drugom sudskom ili upravnom postupku.
I pored toga što je bitan kvalitet za odredjivanje prethodnog pitanja da je ono pravno, od ovog instituta nisu sasvim udaljena ni činjenična pitanja.
Pojava takvog pitanja u vanparničnom postupku, ovlašćuje vanparnični sud, tj. Pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos od čijeg prethodnog rešavanja zavisi odluka u tekućoj pravnoj stvari i o čemu već nije rešeno u nekom drugom sudskom ili upravnom postupku, ovlašćuje vanparnični sud da sam reši to pitanje ili da učesnike uputi da rešenje tog pitanja ishoduje u odgovarajućem drugom postupku.
Ovim zakonskim pravilom se ne distancira izričito, da li se rasprava o prejudicialnom pitanju i njegovo rešavanje, odnosi samo na sferu prava ili i na činjenični fond toga pitanja.
Samo se propisuje, da je ovo pravilo relevantno, ako Zakonom o vanparničnom postupku (ZVP) ili drugim zakonom nije drugačije odredjeno.
Već iduće pravilo zakonskog teksta ( ZVP) uredjuje situaciju, kada su izmedju učesnika sporne činjenice, bitne za rešenje prethodnog pitanja, pa tim nastaje spor o postojanju, odnosno sadržaju prava ili pravnog odnosa, koji čine prejudicialno pitanje.
Vanparnični sud tada nije ovlašćen, da sam reši prethodno pitanje, već ima učesnike da uputi da u utvrdjenom roku, pokrenu parnični ili upravni postupak, radi rešenja spora o pravu i pravnom odnosu.
Pravilo je da sud upućuje na parnični, odnosno upravni postupak onog učesnika, čije pravo smatra manje verovatnim, izuzev ako ZVP ili drugim zakonom nije drugačije propisano.
Sud tome učesniku odredjuje rok za pokretanje postupka i taj rok ne može biti duži od 30 dana.Dokaz da je postupak pokrenut vodi prekidu vanparničnog postupka do pravosnažnog, odnosno konačnog rešenja prethodnog pitanja.Ovim se ne uskraćuje drugim učesnicima, ako na to imaju pravo, da pokrenu takav postupak, iako možda nisu na to upućeni od vanparničnog suda.
Propust upućenog učesnika, da u utvrdjenom roku pokrene postupak za rešenje prethodnog pitanja, nije smetnja da on to docnije učini, a to može sve da dovršetka vanparničnog postupka.
Ako nije pokrenut postupak za rešavanje prethodnog pitanja, bilo od upućenog učesnika, bilo od drugih učesnika, sud će dovršiti postupak, upotrebljavajući procesnu gradju sa kojom raspolaže.
Postoje u nekim posebnim postupcima specijalna pravila o rešavanju prethodnog pitanja.
To je, na primer:
u postupku uredjenja upravljanja i korišćenja zajedničke stvari(spor o pravu na stvari ili obimu tog prava ima se rešiti u drugom postupku) ili, u postupku deobe zajedničkih stvari (spor o pravu na stvari ili udelu u zajedničkoj imovini rešava se u drugom postupku).
Tu je odredjeno da se predlagač upućuje da pokrene postupak za rešenje prethodnih pitanja koja su označena.Propust je sankcionisan pretpostavkom da je predlog povučen, što dovodi do obustavljanja vanparničnog postupka.
Vanparnični sud ovde nije ovlašćen da sam reši prethodna pitanja, koja su označena, iako bi možda bio spreman da tako postupi.
Propisano je izričito u vanparničnom postupku, da odluka suda u prethodnom pitanju ima dejstvo samo u vanparničnoj stvari povodom koje je ono rešeno i u tom postupku.

SUDSKA PRAKSA

Prekid parničnog postupka se može odrediti ako je sud odlučio da sam ne rešava o prethodnom pitanju.
Iz obrazloženja:
"Pobijanim rešenjem prvostepeni sud je prekinuo postupak o ovoj pravnoj stvari.
Blagovremenom žalbom tuženi pobija navedeno rešenje iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da tužilac nije aktivno legitimisan za potraživanje naknade iz sredstava garantnog fonda, i nema pravo na regres prema tuženom u smislu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO). U konkretnom slučaju nije bilo mesta donošenju pobijanog rešenja, pa predlaže da se prvostepeno rešenje preinači i odbije tužbeni zahtev odnosno da se isto ukine.
Ispitujući pobijano rešenje u smislu čl. 372. i 387. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) Viši trgovinski sud nalazi da je žalba tuženog osnovana.
Prvostepeni sud je doneo pobijano rešenje sa obrazloženjem da je punomoćnik tužioca predložio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari pa je primenom odredbe člana 215. tačka 1) ZPP odlučio kao u izreci prvostepenog rešenja.
Međutim, ovakav zaključak prvostepenog suda je preuranjen pa se osnovano u žalbi tuženog ukazuje da je pobijano rešenje doneto uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. a u vezi člana 215. ZPP.
Odredbom člana 215. tačka 1) ZPP, predviđeno je da se prekid postupka može odrediti ako je sud odlučio da sam ne rešava po prethodnom pitanju (član 12).
Prema članu 12. stav 1. ZPP, propisano je da kad odluka suda zavisi od prethodnog rešenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos a o tom pitanju još nije doneo odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam rešiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
U konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, imajući u vidu da je tuženi isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, i da je pri tome prvostepeni sud trebalo prethodno da odluči o tako istaknutom prigovoru.
Pobijanim rešenjem sud je prekinuo postupak sa pozivom na primenu člana 215. tačka 1) ZPP, pri čemu pobijano rešenje ne sadrži odlučne razloge u prilog osnovanosti predloga tužioca da se odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari i ispunjenosti uslova za sam prekid a u smislu člana 215. tačka 1) odnosno člana 12. stav 1. ZPP.
Stoga je pobijano rešenje valjalo ukinuti budući da je isto zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. ZPP, a u vezi člana 215. tačka 1) ZPP i predmet vratiti na ponovni postupak.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će najpre odlučiti o istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca pri čemu će ceniti i odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica i to čl. 99. do 107, kao i odredbe člana 939. ZOO koje regulišu pitanje regresa te da li u konkretnom slučaju tuženi spada u krug lica od koga tužilac ima pravo da se u smislu navedene zakonske odredbe regresira. Sud će ceniti takođe i odredbu člana 12. stav 1. ZPP, i imajući u vidu predlog tužioca odlučiti da li su ispunjeni uslovi za prekid postupka.
Nakon što razjasni sva sporna pitanja, na koje je ukazano ovim rešenjem, sud će doneti meritornu odluku."